Jednom, kad ne bude ratova, u nekom novom svetu koji podseća na savršeni ja ću te pronaći da ti pročitam svoje pesme. Sinoć sam bio u kafani. Posmatrao sam starca koji "leši" litar dnevno stroge domaćice. Pitao sam se koliko će dugo da "tera" ovako. U jednom trenutku sam ga pogledao u oči, bio je slomljen i sam. Setim se Balaševićeve pesme jesen stiže dunjo moja. Setim se da velike ljubavi nikad ne završe slavno. Sećanja su lavirinti zidani u našim glavama. negde sam pročitao i frapirao se stvari koje čovek može da upamti. Neki naučnici testirali su prosečnog čoveka i njegovo pamćenje. Dobili su neke neverovatne podatke.
Moja sećanja vežu me za detinjstvo. Bio sam nekako uvek čudno dete. Zezali su me oduvek u osnovnoj školi da ću daleko da doguram, i jesam, bio sam na jednom šanku u Lido di Esolu u Italiji, to je dovoljno daleko bar meni. Danas je 22. oktobar, bolestan sam i imam temperaturu. Imam osećaj da je sve ponovo stalo i da više ništa nema smisla. Uvek sam tražio lakši način i način na koji bi se "ona" osećala dobro, ustvari, pronašao sam samo način u kome je "ona" hladna. Da li je greh ovoliko voleti ?
Ljubav je čudo jedno ako se baš "navučeš". Sanjao sam sinoć kako dolazi, lepa je i sva u belom. Idealan san, ruku na srce mora nešto da povari. Opet sam sanjao cigarete. E da, slatka depresijo dobroi došla nazad. Mrzim kad sam depresivan, eto danas ću da pišem o tome. Ne-za-me-ri-te mi ako odlutam sa teme i počnem nešto ne povezano, probajte da da to razumete ovao : " Ako postaviš sebi pitanje da li si i ti lud za ludaka koji ćeš odgovor da dobiješ" ? to je dilema u kojoj se vodi bitka ko je nenormalan, većina ili pojedinac ?
Eto, skrenuo sam sa teme. Meni baš teško padaju ovi napadi depresije. U stanju sam da sedim po ceo dan i gledam u jednu tačku. Nikada nisam znao izlaz odatle, uvek je sam po sebi došao. Uglavnom je to bila moja devojka kada je htela da razgovara i učestvuje u mojim depresivnim katastrofama. U poslednje vreme ona, kao ni ostali ljudi iz mog života nisu baš svoji ili se samo tako meni čini. Ljudi su hladni i gladni nečeg što ne razumem. Svi oni stavljaju na kocku stvari koje vole, rizikuju da zauvek izgube drage osobe. Ježim se na pomisao da izgubim ključeve od glupog ormarića a kamoli osobu koju volim. Ne razmišljaju svi tako. Boli me ponekad što su ljudi ili tačnije jedna jedina osoba do koje mi je stalo na svetu nekako hladna i teška. Možda samo ja ne umem da razumem sve to, a možda sam i previše utonuo u zavesu depresije.
Ako stavim na kantar dušu i sve što sam do sada pozitivno uradio a pak sa druge strane na drugom tasu stavim sve što sam loše uradio ne znam koliko bi i gde vagalo. Težina dobrih je mala naspram težine loših ili ljudi samo tako gledaju na to. Crni se vitez uzdiže iz svoga groba, tama ulazi u sobu kroz ključaonicu, gledaš je u oći i shvatiš, nisi sam sa sobom, jer je uvek tu neko dobro i neko loše koje te tera da radiš to što radiš, ljudi to zovu sudbina, zapravo je samo strah. Kako strah ? Jednostavnost je odgovor na pitanje, zapravo ako bih mogao da dam vlastiti život život da spasem 3 osobe uradio bih to bez razmišljanja. Nisam ja neki dobrica koji bi tek tako spašavao ljude da se razumemo ali da li bi TI dao svoj život za totalnog neznanca? Pitaš se kako je to povezano sa sudbinom, pa lako, sudbina je skup svih dogadjaja koje čovek preživi, oni su krojeni po prototipu njegove ličnosti i samo od toga zavisi kakav će život da živi ne od neke "više sile".
Bol je relativna stvar kada su ti presečeni živci. Ne može da te boli, ako ne umeš da voliš, a kad naučiš da voliš neminovno je da osećaš bol, i striktno sam, ali ponavljam sam čovek odlučuje koliko će da ga boli. Da ne davim više, to bi bilo to.
Želim vam prijatan dan, pa se vidimo na šanku, ovog puta pijem čaj. Budite mi veseli i zdravi.
PROROK
Нема коментара:
Постави коментар